• PRETRAGA IZLETA
    vrsta izleta:
    broj osoba:
  1. Priča: Titova penzija

    TITOVA PENZIJA

    Siman Miljuš, sin Mile i Sofije, rođen 1904 godine, nije bio u krvnom srodstvu ni sa porodicom Tesline majke Georgine Tesla, rođene Mandić, kćerke pravoslavnog sveštenika Nikole Mandića, niti u kakvom srodstvu sa porodicom Teslina oca Milutina, nesuđenog oficira austro-ugarske monarhije. Jedino zajedničko što je imao sa Teslom, bilo je ličko nebo i prostor Like u kojem su ponikli i jedan i drugi. Vezuju li nebo, zemlja i prostor snažnije od krvi, nacije i etnosa, to nitko pouzdano ne zna. Može biti da nebo vezuje i privlači silama koje ljudski um ne može da dokuči i razumije, a prostor na kome obitava i kratko traje, da ga spaja i sa nebom i sa zemljom obavijajući ga energijom koju osijeća, ali je ne može razumijeti, niti je može obuzdati? Moguće, da ga pogledu ponuđeni prostor, spaja sa nuhvatljivim nebeskim, i blatnjavim zemaljskim, držeći čovjeka raspetog između te dvije suprotnosti, da se onako mali i nemoćan koprca i lomi u želji da dokuči nebesko, a da istovremeno ostane na zemlji koju bolje poznaje od nebesa, i koje se manje plaši. Ima li Lika, surova i ponekada negostoljubiva na dijelovima gdje nadvladavaju Velebitske stijene, ili u dubinama golemog prostranstva za maloga i slabašnog čovjeka, skrivenu neku tajnu, teško je, gotovo nemoguće pouzdano reći. Možda to veliko prostranstvo ponuđeno ljudskom oku i duši, uz svu oporost i divljinu, nudi i blagoslov opijajućeg beskraja, u koji onda, ljudskom umu nedostupnim putevima potanja čovjekov razum, njegove emocije, ali i duša. Ne može biti drugačije, već da taj golemi prostor uzvraća skrivenim pitanjima, ali i mnogobrojnim odgovorima, koje nije lako ni jednostavno razobličiti i objasniti.

    Da li je nekoć i Tesla opijen tom magijom prostora i vremena naslutio da ima nešto mnogo više, i nešto mnogo značajnije prikriveno kako u tom prostoru, tako i u ljudskom biću? Da li je to žudnja za traganjem, žudnja da se priviri u nepoznato, da se otkrije ponuđeno, a skriveno znanje, teško je odgovoriti. No, jedno je sigurno, ima neka tajna skrivena od čovjeka koja lebdi oko njega u ovitku beskraja, poput jesenje svile na povjetarcu, koju čovjek želi dosegnuti i uloviti u mrežu svoga uma. Problem je najčešće u toj prhutavoj svilenosti, nježnosti i krhkosti te tajne, pa do kapije iza koje ona drema mogu dosegnuti samo isto tako osjetljive i tanahne duše. Znanje je krhko i silno istovremeno, a putevi ka njemu posijani beskrajnim lavirintima i smicalicama.

    Igra... igra je na tome putu najvažniji elemenat, i onaj koji ne umije da se igra poput maloga djeteta teško će proći tom vrludavom stazom, a još teže razotkriti skrivene prolaze kroz mnogobrojne lavirinte.

    Bogovi ne vole namrštene i preozbiljne ljude. Bit će da zato hinduisti na svojim slikama Krišnu (svoga boga), oslikavaju kao malo djete koje svojim dadiljama krade maslac, i skriven iza zavjese oblizuje prste dok ga one traže. Sve oko nas samo je igra, mašta i iluzija koju sami kreiramo, ili sve to razaramo u zavisnosti od stanja naše svijesti, i stanja naših misli. Neosporno je da su, jedan mali potok, visoki i opori Velebit i lički beskraj utjecali na maloga Nikolu Teslu, raspaljujući njegovu razuzdanu maštu, da dosegne do jezgra svijetlosti iz koje sve proishodi i u koju se sve vraća.

    Isto tako su i Martin Brodski slapovi, kanali i vodopadi zagolicali maštu Simana Miljuša. Početkom dvadesetog vijeka, 1924. god. Siman se kao većina njegovih zemljaka uputio za Beograd, grad u koji su se slijevale rijeke ljudi iz svih krajeva Jugoslavije. Uglavnom se tražila kora suvog kruha i neki posao, mjesto da se izuči kakav zanat od kojega bi se moglo živjeti, ili se vratiti u zavičaj sa znanjem koje bi omogućilo da se stvore uslovi za bolji život i podizanje porodice. Siman je po dolasku u Beograd pronašao posao u beogradskoj luci i riječnom brodarstvu. Po prirodi bistar i oštrouman, brzo je uvidio manjkavosti školskog sistema, podređenog osrednjosti i trgovini sa znanjem. Završio je dva razreda osnovne škole, tek toliko da poznaje pismo onoliko koliko mu je bilo potrebno, kako je često proganjan od vlasti sam izjavljivao. Visok skoro dva metra, krupan, guste crne kose koja ga nije napuštala ni u poznim godinama, učio je spajajući logiku sa izoštrenim brđanskim mentalitetom Like, proničući brzo i duboko u tajne u to doba izrastajućih naučnih spoznaja. Da li je surova Lika izoštrila njegov um da sve munjevito povezuje i sklapa u cjelinu, razumije jednostavnost na kojoj počivaju prirodni zakoni, i prilagođava svoje okruženje potrebama čovjeka, teško je prosuditi.

    Ali... lakoća sa kojom je dolazio do ideja, stvarao, gradio, podizao, sklapao dijelove u skladnu cijelinu, konstruisao nove urađaje, daje naslutiti da je duboko u sebi, možda ne akademskom logikom, već urođenim instiktima i dobivenim darom, shvaćao i razumijevao potrebu čovjeka za harmonijom sa prirodom, o kojoj je toliko puno prije njega govorio Nikola Tesla.

    Siman se nije libio nikakvog posla. Radio je kovačiju, stolariju, bravariju, bavio se strujom, zidarstvom dok se pronalazaštva nikada nije ostavio. Ostaće nedorađena njegova ideja da konstruiše „vakumsku centralu” koja bi nakon početnog impulsa radila „sama”, što će ostati velika tajana zauvijek, jer u to vrijeme nije bilo nikoga na tim prostorima ko bi mogao sačuvati njegovu ideju. Njegovi savremenici pamte Simanove riječi kada bi ga miještani „povukli za jezik” kako je govorio: „Ako budem htio, okrenuću ovaj potok kraj moje kuće da teče unatrag!” Ko bi znao što se sve motalo glavom ovoga nadarenog čovjeka!?

    Najprije je na Martin Brodskim slapovima niknula malena hidrocentrala davne 1937 godine, koja je u maleno seoce sabijeno između dvije rijeke, Une i Unca, donijela svijetlo. Te iste, 1937. godine nekim samo njemu znanim kanalima, Siman je iz Slovenije dopremio u Martin Brod opremu za prikazivanje filmova, donoseći uz svijetlost i magiju ljudima tih krajeva. Kako je došao do američke kino aparature nikada nitko nije doznao. Tako je maleni Martin Brod, tajnovito i među brdima skriveno seoce, nepoznato i odvojeno od svijeta, sabijeno na obalama dviju rijeka, ispresjecano mnogobrojinim kanalima razuđene Une u tehnološkom smislu preteklo mnogobrojne gradove širom Kraljevine Jugoslavije. Kraljevine koja je svoje postojanje već platila jednom kraljevskom glavom nagoviještavajući svoj sumoran i krvav kraj.

    Simanovo kino preživjelo je razne teške i nemile dane, pregrmilo drugi svjetski rat i nastavilo da vrti celulidne trake sve do 1967. godine. Bilo je to, u to vrijeme čudo nad čudima. Simanova centrala (obnovio ju je 63/64 godine dijelovima uništene centrale sa Jablaničkog jezera, ručno dotjerujući velike osovine i ostale dijelove) nadživjela je svoga tvorca, tako da radi i danas ali samo za potrebe kuće i pilane koju je napravio davnih godina.

    Početkom drugoga rata, Martin Brod se našao uklješten između mnogih ideja i ideologija toga nesretnog vremena, i teških i oporih ljudi. Sklupčan podno Osječenice, vrha od 1795m nadmorske visine koji se izdizao iznad sela, između Bihaća i Drvara, na samoj granici Bosne i Hrvatske podnio je teret i bat vojničkih čizama raznih vojski i pokreta. Kroz svoje sokake i brzake primio je i bezbrojne kolone izbjeglica iz Like, Korduna i Banije koje su se sklanjale pred naletom raznih i velikih ofanziva, izmičući prema dubini Bosne.

    Posebnu živost Martin Brodu dala je Unska pruga koje je u seoce donjela novi život, spajajući ga sa svim većim i značajnijim centrima tadašnje države. Zamisao o izgradnji pruge rodila sa u samom početku 20. vijeka. Projektanti, odmah po izlasku na teren shvatili su da je Unska trasa idealna za prugu koja ide sa kontinenta prema moru, probijajući se dolinom Une i vijugajući bez opasnih uspona i padova očaravajućim krajolikom. Bila je ona to i po svome topografskom položaju, ali i prema dužini koje je bila oko 50 km kraća od trase Ličke pruge. Projekat nove pruge i potrebnu projektnu dokumentaciju izradili su inženjeri francuske firme „Société de construction des Batignolleskoja je kao podizvođače uzela Ljubljansku firmu „Dukić i drug”, i firme „Šojat i Batušić”. Potipisani ugovor između velike francuske kompanije i Kraljevine Jugoslavije zahtijevao je da početak gradnje započne 01. aprila. 1936 godine, i da radovi na pruzi budu završeni 01. aprila 1940. godine.

    Nisu li datumi ugovora imali kakvog magijskog utjecaja na gradnju, ostavljamo našim čitaocima da prosude sami. Uglavnom izgradnja pruge pokrenula je žive aktivnosti uz svoju trasu, mobilišući hiljade radnika raznih struka. Kovača, minera, običnih radnika, kuvara, kiridžija, trgovaca, nakupaca, šnajdera, šustera i onih koji uvijek idu u korak sa vremenom, sjecikesa, lopova, kurvi, prevaranata i smutljivaca svih vrsta.

    Trasa pruge je prilikom gradnje neznatno mijenjana, naime graditelji su morali prije Martin Broda prijeći na lijevu obalu Une što je produžilo rok gradnje i značajno poskupilo radove. Prije početka drugoga svjetskog rata svi tuneli, viadukti, mostovi i stanice bili su završeni. Političke igre u Evropi dovele su do početka velikog rata koji je zaustavio gradnju pruge, i odložio nastavak radova za neka bolja vremena.

    Konačno, nakon završetka drugog rata nestala je država koja je potpisala ugovore o gradnji pruge (sa njom i ministar financija sumnjičen za malverzacije sa francuskom firmom, do čijeg imena nismo uspijeli doći – izgleda da ga je rat spasio odgovornosti). Kraljevina Jugoslavija otplovila je u muljevite rukavce istorije da tamo sačeka „istinu” koju će o njoj sklopiti neki novi ljudi, i procijeniti koliko je bilo pametno stvarati je nakon prvog velikog rata. Nova Jugoslavija (ovaj put bez kralja, ali zato sa Maršalom, što i nije bila velika razlika), iznikla na nepredvidljivim stranicama istorije, pustila je konačno prugu u promet 25. prosinca 1948. godine, mada je ona dovršena još 1946-te godine. Pruga je značajno promjenila život ljudi na tim prostorima, pogotovo neposredno oko same pruge u mijestima kroz koje je prolazila. Povećao se obim trgovine, brzina kretanja robe, broj zaposlenih radnika vezanih za željeznicu, razvoj novih industrija, stacioniranje vojnih objekata i instalacija u blizini pruge, naglo se povećao broj putnika, porastao tempo izgradnje gradova uz prugu i još mnogo ostalih aktivnosti. Vremenom postala je jedna od najljepših pruga u bivšoj Jugoslaviji. Vijugajući pitoresknim krajevima, kanjonom Une i surovim vrletima, spuštajući se prema moru postala je svojevrsni brend, putovanje koje je svatko morao sebi priuštiti barem jednom u životu. Mnoge generacije radnika, studenata, žena sumnjivog morala, čednih domaćica u potrazi za skrivenom ljetnjom avanturom, vojnika i regruta, školaraca i avanturista svih vrsta u ljetnim danima okupirale bi vozove koji su sa kontinenta jurili prema moru, nastojeći dohvatiti obalu raskošnog Mediterana i provesti nezaboravno ljeto. Velika nadanja i snovi nestali su odnošeni ritmičnim kloparanjem voza koji je nosio u sebi razočarane povratnike i njihove izgubljene snove, koji su obično bili veći dok je voz grabio prema moru. Pruga je elektrificirana u praskozorje jednog novog rata, 1987. god. i to do Knina.

    Nije li i to bila neka zloslutna simbolika?

    Unska pruga, preturila je preko glave silne ljude, vremena i događaje. Jedan od njih naročito je ostao u pamćenju ljudi iz Martin Broda, koji se kasnije proširio cijelom zemljom. U ranim dopodnevnim satima 08. maja 1962. godine, na Martin Brodsku stanicu lagano je uklizao voz iz Splita, za koji se odmah vidjelo da je poseban. Iz voza su poiskakali visoki oficiri JNA dok se voz lagano zaustavljao. Kasnije će mještani doznati da je general Žeželj dobivši informaciju da je pruga negdje iza Bihaća u prekidu odlučio voz sa Maršalom zaustaviti na najbezbednijoj destinaciji, a to je prema njegovoj procijeni bio upravo Martin Brod. Dva dana čekao je voz dok se nije popravila oštećena dionica pruge. Tito se vraćao iz Splita za Beograd, gdje je dan ranije održao svoj čuveni splitski govor.

    Koliko će ga pamtiti njegovi nasljednici, i koliko će pouka izvući iz njegove poruke pokazaće neka dolazeća vremena. Maršal je tada rekao:

    Dozvolite mi, drugovi i drugarice, da kažem nekoliko riječi i o slabostima u našem političkom životu. Ja sam već pomenuo neke od njih. U posljednje vrijeme ima ne malo takvih štetnih pojava kao što su lokalizam, a isto tako i šovinizam, koji nastaju zbog materijalnih razloga i nebudnosti komunista. Neki komunisti su zaboravili na šire interese čitave zajednice. Neki komunisti gledaju samo na svoj najuži krug, tako da je došlo i do političkog nezadovoljstva i nepravilnosti u pojedinim republikama. Mi smo more krvi prolili za bratstvo i jedninstvo naših naroda i nećemo nikom dozvoliti da nam dira ili da nam iznutra ruši to bratstvo i jedinstvo. Te političke slabosti i nepravilnosti rezultat su kulturnog razvoja u našoj zemlji. U nekim našim republikama kod građanskih pisaca događaju se takve stvari da je prosto nemoguće da se shvati kako je to moguće u jednoj socijalističkoj zemlji. Ljudi se vraćaju u svoju povijest natrag, počinju da po njoj čeprkaju i zaboravljaju na budući razvoj naše socijalističke zajednice kao cijeline. Ni jedna naša republika ne bi bila ništa, da nismo svi zajedno! Mi moramo stvarati svoju povijest, svoju jugoslovensku socijalističku povijest, jedinstveni i ubuduće, ne dirajući u nacionalno pravo pojedinih republika da gaje svoje tradicije, ne na štetu već u interesu čitave zajednice, radi međusobnog dopunjavanja. To je naš put, to mi hoćemo, a ne razbijanje našeg jedinstva zbog raznih stvari. Mi ne mislimo, kao razni građanski elementi koji se nisu složili sa socijalističkom mišlju u našem razvitku, da treba da se vraćamo na stari put. Oni su ti koji utiču i na neke komuniste.

    Mi smo dozvolili da se svašta piše i u našoj štampi. Pogledajte neke časopise i razne članke i vidjećete kako oni destruktivno djeluju. Čak nam i našu omladinu truju. Čovjeka prosto uhvati muka kad vidu omladinu kako se taj šovinizam počeo da usađuje i kod naših omladinaca. Ja mislim da to nije došlo iz oblaka, nego iz kuće, od starijih. Mi moramo čuvati našu najveću tekovinu, bratstvo i jednistvo naših naroda, jer nam ono omogućava da možemo dalje da stvaralački idemo naprijed, da stvaramo snažnu socijalističku zajednicu i sretniji život našim ljudima. Čak i danas, 15 i više godina posliije rata, mi moramo još uvijek da govorimo o bratstvu i jednistvu, iako oni moraju da budu već krv i meso svakog građanina Jugoslavije.

    Govoreći o našim slabostima, ja sam uglavnom pominjao one subjektivne, iako, razumije se, ima i objektivnih. Tako, na primjer, prošlogodišnja suša i slaba žetva spadaju u objektivne uzroke, iako one nisu najvažniji uzroci. Nije toliko značajna ni ova ovogodišnja poplava. Jer, mi smo bili u mnogo težim sitacijama dosad i sve to mi možemo lako savladati ako budemo jedinstveni, ako uklonimo sve te anomalije i greške, bar one koje su u početku najoštrije, a kasnije i sve. Naš socijalistički razvoj mora ići mirnije, tako da ga svaki građanin razumije i otkuda dolaze teškoće i da bude svjestan da on mora da vrši svoje dužnosti prema zajednici kao cijelini. Decentralizacija kod nas postoji zato da bi se više razvijala stvaralačka incijativa, da bi se lakše upravljalo, a ne radi toga da svako na svom ćepenku radi ono što hoće. Svako mora da gleda cjelokupnu našu zajednicu, na sve što je u interesu zajednice, jer ono što je u interesu zajednice, sigurno je i u interesu svakog pojedinca, svake lokalne jednice i komune…”

    Vijest da je Tito tu, među njima, proširila se poput vatre i narod je pohrlio na stanicu. Među velikom gomilom ljudi našao se i Siman Miljuš. Nakon nekog vremena na prozoru jednog od vagona pojavio se Tito. Masa je zagrajila, bilo je tu povika odobravanja, pljeskanja, poneko bi nešto dobacio, žene su stidljivo gledale Maršala, jedre ličanke rumeneći obrazima (što će s vremenom postati zaboravljeni instikt kod žena) ispod oka su šacovale Tita. Odjednom, kroz tu gomilu, krčeći put rukama počeo se probijati Siman. Visok preko dva metra, sličeći likom i stasom na nekog Repinovog kozaka Zaporošca, garave kose, brkat i krupan sa lakoćom se probijao između začuđenog naroda. Narod je uzmicao i sklanjao se ne shvaćajući što se događa. Obezbeđenje je reagiralo kako i pristoji čuvarima jednog Maršala, brzo je priskočilo i zaustavilo Simana pred vagonom. Tito, posmatrajući sve to sa prozora, ugledavši krupnog čovijeka pred samim vagonom veselo se osmjehne i reče:

    – Pustite ga... – na što se obezbeđenje nađe u čudu... – ajde Simane... ajde penji se! – smijući se nastavi Tito.

    Gomila ustuknu, sa njom i obezbeđenje, graja utihnu. Siman priđe vagonu i uhvativši se za ručku pope se u vagon i za nekoliko trenutaka pokaza se na prozoru vagona sa Titom. Raja zagalami, razvika se, zapljeska, poče neko govorkanje, gurkanje, domunđavanje sve dok ih obezbeđenje ne umiri. Nakon nekog vremena Tito i Siman se povukoše u vagon a znatiželjni narod ostade ispred vagona da čeka. Spekulisat će se kasnije desetljećima što se tom prilikom dogodilo u vagonu, izrastaće razne priče, dodavaće se i izmišljati, već po običaju naroda da takvim događajima oduzima i dodaje prema potrebi. Sam Siman držaće se svoga pravila da previše ne govori o tom događaju. Međutim ono što znatiželjnicima u Martin Brodu nije promaklo, bio je poštar koji je kroz nepunu nedjelju dana Simanu uručio riješenje o penziji. To je samo dodatno uvaćalo znatiželju ljudi, i uveličalo govorkanja o susretu Maršala Tita i Simana Miljuša. U vagonu, razgovor između Simana Miljuša i Tita tekao je uz niz onih sasvim uobičajenih fraza. Ostaće zapamćen dio razgovora u kojem Maršal pita Simana:

    – Je li Simane.... jesi li ti dobio kakvu penziju? – upita Tito Simana dok je konobar posluživao piće.

    – Ništa druže Tito... ništa! – odgovori Siman srčući piće.

    – Pa kako to? – začuđeno upita Tito.

    – Eee... to... druže Tito moraš pitati ove tvoje smutljivce iz Bihaća. Ja sam tražio, al’ ništa... ni odgovorili mi nisu. – otresito reče Siman. Nekoliko trenutaka potraja šutnja u vagonu, onda Siman pomalo se i snebivajući odreši jezik. – Eto druže Tito... nako... da kažem – pa poćuta nekoliko trenutaka – eli... džabe ti mene prejaši dva puta preko Une... od penzije ništa!

    Na to se Tito grohotom nasmije, potapša Simana po ramenu i reče:

    – Biće to riješeno... kol’ko da dođem u Beograd...biće! –ustajući ponovi Maršal.

    Ostaće zauvijek prikriveno što su tačno pričali Tito i Siman Miljuš te, davne 1962. godine u Martin Borodu, ali pisacu ovih skromnih redova, decenijama kasnije, Simanov sin Đuro Miljuš – Šutan ispričaće ponešto od tih detalja.

    Prelomne 1943. god., godine kada je Italija kapitulirala, Musolini visio naglavačke sa svoga balkona, Njemački Blitzkrieg prerastao, kako je pisao Malaparte u Dreissigjährigenblitzkrieg (tridesetogodišnji munjeviti rat), dok je usijane Njemačke ideje zaledila Ruska zima i Sibirske armije, Hitler zaglavio pred Staljingradom, a Čerčil procijenio da komunizam i nije tako loše društveno uređenje (pogotovo ako nije u tvom dvorištu), čime su se kralj i Mihajlović našli u njihovoj (engleskoj) nemilosti, Tito se sredinom ljeta zatekao u Lici vraćajući se prema Bosni sa nekog od njegovih mnogobrojnih (uvijek tajnih) putešestvija (kojima nikada nitko nije ušao u trag). Preko Lapca, Dobrosela i Doljana, ispod Vršina, zajedno sa svojom pratnjom spuštao se oštrom kosom prema Martinom Brodu. Nakon što je visoka delegacija stigla u Martin Brod uvidjeli su da je viseći most preko Une srušen. Tu se zatekao i krupni Siman Miljuš i vidjevši kako stvari stoje nakrkačio Tita na leđa i gazeći ledenu rijeku prenio ga preko Une (i to čak dva puta ako je vjerovati nekim nepouzdanim informacijama), nakon čega se skupina uputila prema Drvaru.

    Uvidio je Siman još dok se delagacija spuštala prema Martin Brodu da se radi o nekoj velikoj „zvijerci” ali je mudro prikrio to svoje zapaženje. Dvadeset godina kasnije ispostavilo se da Tito nije zaboravio stasitog ličana na kojem je „prejahao” Unu. No, u svakom slučaju, rezultat toga jahanja bila je penzija koja je ekspresno riješena u Beogradu po nalogu „velikog gazde”, i koja je stigla u Martin Brod sedam dana kasnije. Zaista (iako komunisti službeno u to nisu vjerovali), nepredvidljivi su putevi gospodnji!

    A tek ljudski!?

    Nakon ovoga „povijesnog” susreta svatko je nastavio svojim putem. Siman, da radi za vojsku i selo koristeći svoje veliko znanje, dok je Tito sa svojim pratiocima produžio prema Drvaru i centralnoj Bosni. Da li bi Siman Miljuš ikada dobio pomenutu penziju da u Mliništima (negdje između Drvara i Mrkonjića) pribrana žena Perice Vasića nije spriječila muža da ubije Maršala koji je u sutonu, vidjevši nepoznatu kolonu kako se približava selu svojom sačmarom nanišanio Maršala, ostaje samo predmet špekulacija o neiscrpnim mogućnostima koje nam život nudi na pretek. Maršal se odužio i porodici Vasića. Nakon rata, nošeni „Osmom ofanzivom” otišli su prema ravnoj Vojvodini, u Srpsku Crnju, a po Maršalovoj preporuci dobili su veliko imanje, gdje njihovi potomci žive i danas.

    Siman Miljuš nastavio je sa svojim poslovima i nakon susreta sa Titom. Ostaće upamćeno (a varljivo je ljudsko pamćenje, pogotovo u poznim godinama) da je nakon rata popravio drveni most (vjerovatno da ne bi morao ponovo koga na krkači nositi preko Une), a porušenu željezničku stanicu rekonstruisao je bez rušenja podigavši obrušenu ploču dizalicama natrag i učvrstio je armiranim gredama. Željeznička stanica postoji i danas na mrtvoj Unskoj pruzi, sa prikrivenim ali postojećim „ožiljcima” Simanovog popravka. Pripovijedalo se da je za taj ogromni popravak stanice u Martin Brodu, i uštedu velikih novaca državi dobio od nje kuću, što i nije nemoguće, jer, kada je u pitanju Siman Miljuš, moglo se očekivati svako čudo.

    O susretu, i razgovoru sa Titom rijetko je pričao. Nekom prilikom prolazeći kroz Doljane znatiželjni miještani upitali su ga što ga je sve Tito pitao dok su onomad razgovarali u vozu, a stari šeret je zastajući, i poput čovjeka koji se odjednom sijetio važne, a zaboravljene stvari, rekao:

    – Ma da... da, da bogati... vidiš... skoro sam to zaboravio, pitao me... – ozbiljno govoreći i gladeći brkove kao da nešto duboko razmišlja – pitao me, jesu li se pomirili Đuro Dadin i Milojko! – reče ostavljajući znatiželjnike u čudu i nedoumici, i odlazeći sa najozbiljnijim izrazom na licu. (U ovoj pripovijesti nemamo toliko vremena i prostora da ulazimo u pojedinosti sukoba između Đure Dadina i Milojka, znaće o tome nešto više stari Jovo Obradović ukoliko koga zasvbri znatiželja)

    Simanova elektrana radila je sve do 1982. god. povezana u sistem tadašnje elektroprivrede, i kako to obično biva, Siman je više puta imao problema sa državom (neprikosnovenim vlasnikom tadašnjih fabrika i svih državnih sistema), zbog čega je često završavao u Sarajevu na sudu, ali bez nekih većih posljedica. Uvijek se majstorski znao izvući takvih situacija, često dovodeći u zabunu i same sudce. Siman Miljuš, nepoznat nekim širim krugovima, vispreni i lucidni pronalazač, majstor i svojevrsni vizionar, veliki šeret, graditelj i znatiželjnik koji se cijeli život igrao sa Unom i njezinim slapovima umro je 1986. god. Da li se danas mogu u Martin Brodu pronaći ostatci Simanovih dijela, informacije, i koliko je poznavanje novih generacija o svemu onome što je njihov sugrađanin i zemljak uradio (?) provjerio je pisac ovih skromnih redova.

    Mlađa generacija gotovo da nikada nije čula za njega. Nisam uspio nigdje pronaći ni neke ostatke kino opreme koju je instalirao Siman davne 1937. god., dok centralu koja se nalazi u Simanovoj kući nisam uspio vidjeti jer u kući nije bilo nikoga. Ono što je magličasto ostalo u pamćenju starijih ljudi iz tih krajeva (kojih je sve manje, naročito nakon zadnjeg rata), bio je taj Simanov susret sa Titom, a i to nije poznato mlađim generacijama. Zaborav, kao i uvijek zasipa svojim neprozirnim plaštom ljude, događaje i vremena, meljući svojim čeljustima prošlo vrijeme, ljude i njihova dijela u njemu, pa rasijava samljevenu prašinu meandrima Univerzuma, da li ih tako čuvajući od zaborava, ili ih potapajući u nepostoj (?) nije lako znati ni shvatiti. Postoji jedno vjerovanje (sve više potkrepljeno uvijek promijenjljivim i pomalo nesigurnim naučnim istraživanjima), da je informacija neuništiva, i da sve ostaje zapamćeno i zapisano zauvijek...svaka naša riječ, namijera i pomisao ostaju zauvijek utkani u Svemirsko tkanje neuništivosti i vječnog trajanja. Ne trajemo li i mi onda vječno? Ali onda je za pretpostaviti da traju i naša (ne) dijela!?

    (Jer vam uistinu kažem: dok nebo i zemlja ne prođu neće nestati ni jedne jote, ili jedne same crte od slova iz zakona, a da se sve ne ispuni.)

                                         * * *

    Ovu našu skromnu pripovijest, ili bolje rečeno neke njezine dijelove, načuo sam u pitoresknom ličkom mjestašcu, Donjem Lapcu odlazeći na jutarnju kafu u mali kafe bar kod „Henesa”. Čovjek bez nogu, stari Šutan (sam bog zna kako je dobio ovaj nadimak), Đuro Miljuš, sin Simana Miljuša sjedio bi uvijek u ćošku na terasi, ponekada sam, ali najčešće u društvu sa Perom Đakom (starim šumskim radnikom), nekom prilikom nabacio mi je nešto o pomenutom događaju. Šutan, uvijek spreman da te dočeka sa osmijehom i ispriča neki dobar vic (čime se vjerovatno borio sa teškim invaliditetom) ispričao mi je škrtim i poprilično razbacanim riječima pomenuti događaj. Jedan dio priče doznao sam od starog Jove Obradovića, zemljaka i komšije Simana Miljuša, a ja je nespretno sklopljenu prenosim vama ni sam ne znajući zašto! Možda vjerujući da mogu od zaborava oteti jednog (ili više njih) čovjeka (ljudi), koji je svojim vizionarstvom zadužio jedno malo, među planinama skriveno seoce. Seoce, jedno od najljepših koje sam ikada vidio u životu! Ili...možda, da opomenem neke nove generacije o tragičnosti zaborava!

    Posmatrajući često Martin Brod sa okomitih stijena koje se uzdižu nad selom, visoko iznad pruge, odakle se kao na dlanu vidi kanjon Une, pruga sa stanicom (koju je renovirao Siman i na kojoj se susreo sa Titom), visoka Osječenica zarivena u nebo na nevidljivoj razmeđi Bosne i Hrvatske, manastir Rmanj (mali pravoslavni biser u samovanju i molitvi), kanjon Unca, Simanova kuća i pilana, dok Una svojim slinim razuđenim kracima protječe kroz selo, zamišljao sam te, sada jako daleke godine (početkom dvadesetog vijeka) kada je u noćnim satima zasijala Simanova struja!? Mora da je ta neuhvatljiva Simanova svijetlost sinula poput magije, čudesna i uzbuđujuća, nespoznatljiva i tajanstvena, prisutna a nuhvatljiva, svijetlost koja se suprostavila mraku... mraku u Unskim vrbacima, razbacanim kućercima i stisnutim seoskim sokacima, a ponajviše mraku zgusnutom u ljudskim glavama.

    Stari Šutan upokojio se 05. kolovoza 2014. god. (nađen je mrtav u svome stanu u Donjem Lapcu dva dana kasnije), i otišao je tiho i neprimjetno. Vinuo se put nebesa isto onako kako se nekoć davno put neba otisnula magična svijetlost koju je stvorio njegov otac.

    Johovo, Kordun

    Veljača 2015

    Mićo Martinović

  • LAG LIKA